foto priče

  • Šta je to “dobra” fotografija?

    Šta je to “dobra” fotografija?

    Kada sam aktivno učio o fotografiji, pre desetak godina, naišao sam na malu knjižicu, krajnje eksplicitnog naziva “Read This If You Want to Take Great Photographs” autora Henri Kerola. Iza ovakvog naziva zapravo se krije jedan od najboljih vodiča, da ne kažem udžbenika, o fotografiji. Zaista bih ga preporučio svakome ko ulazi u svet fotografije. E sad, u toj knižici, naravno primeri najvećih svetskih imena fotografije: Ansel Adams, Sebastiao Salgado, Henri Cartier-Bresson… Sva nezaobilazna imena ako učiš o fotografiji. Slike viđene bezbroj puta. Kad, tamo negde na pri kraju knjige, kao šamar, me stigne fotografija koja je sada na naslovnoj strani ovog magazina. Boxer girl #3. Autor: Inzajeano Latif. Štaaa? Nikad čuo. 

    Fotografija sa naslovne strane magazina Kultura fotografije. Boxer girl #3, autor Inzajeano Latif

    Kako se pored dvadesetak legendi fotografije, iz dva veka duge fotografske istorije, u udžbenik o fotografiji udenuo ovaj, tada skoro klinac, Britanac, pakistanskog porekla sa svojom Boxer Girl? Jednostavno zato što je autor Herni Kerol (Henry Carroll) odlučio da je to dobra fotografija!

    Kroz ovaj magazin, ja sam pokušao da odgovorim na ovo pitanje: “Šta je to dobra fotografija? Šta je izdvaja od drugih i čini posebnom?” Postavili smo ovo pitanje svakom učesniku prvog broja Kulture fotografije. Iako je bila ideja, ja ti neću sumirati ovde odgovore. Ipak želim da ponovo prelistaš magazin. Ako već moram za kraj da stavim neki zaključak na ovu temu, pozivam te, ovom prilikom, da pogledaš ponovo naslovnu stranu. Pogledaj nju u oči, pogledaj taj stav. Pogledaj njenu kapu i njene bandaže na šakama. Obrati pažnju na boje, na svetlo i atmosferu… Nije bitno ko je Boxer girl #3. Ona je baš ono što ti misliš da jeste. I to je jebeno dobra fotografija. Izvinite što psujem. To je sve što imam da kažem o toj fotografiji. Za kraj, moram da napišem još nešto i da konačno šaljem dizajnerki ovaj poslednji članak, odlažemo već predugo celu priču.

    Želeo sam da ovaj magazin bude više od zbirke lepih fotografija. Želeo sam da pronadjem neke od najboljih svetskih umetnika, da podelim njihove priče. Međutim, moja skrivena namera je bila da naučim nešto od svakog. Da budem bolji fotograf i bolji čovek pre svega. Možda je vreme da svi ponovo naučimo da učimo.

    Neko će ovde da uči o fotografiji kao tehnici ili vrsti izražavanja ali bogami, neko mora da nauči samo da posmatra, da čita, sluša i prati. Ne gledamo i ne slušamo jedni druge više. Mislim da je to, možda, i najveća vrlina velikih ljudi, ne samo umetnika. Da zastanu, i samo da budu deo okoline. Da pozitivno utiču na svoje okruženje i da dopuste da ono utiče na njih.

    Danas, kada nam padaju nastrešnice, krajnje je vreme da se uhvatimo za ruke i za početak, samo da se pogledamo u oči… 

  • PRVI ČLANAK

    PRVI ČLANAK

    Ovo što se danas dogodilo je gotovo znak da je krajnje vreme da počnem…

    Ideja magazina “Kultura fotografije” se javila još pre par godina kada sam štampao katalog humanitarne novogodišnje izložbe u mom kafiću Malabar na Novom Beogradu. Ideja je bila da okupim prijatelje fotografe, da napravimo humanitarnu izložbu i skupimo malo novca za lečenje jedne divne devojčice. Zapravo da pridodamo par kapi vode u polu prazan bazen.

    Elem, kako su uglavnom svi katalozi na izložbama veoma dosadni ja sam, kao pametan, napravio katalog izložbe u formi magazina. A4 format, naslovna strana – fotografija Andreja Isakovića, slatke devojčice sa pionirskom kapicom. Unutra, o svakom autoru kratak tekst i malo o svakoj fotografiji. Napisao sam i članak o čuvenoj Liliki, fotografiji Imreta Sabo. Uplakana, crna devojčica, u beloj bundi koju teši baka vojvođanka i oprašta se od nje… Kako je ceo magazin nastao praktično za jedno veče, u naletu inspiracije, i to par dana pred izložbu, ja sam naivno pomislio da je to početak jednog novog velikog projekta… Konačno magazin o fotografiji, baš onakav kakav sam ja želeo. Magazin koji će mi pomoći da istražim zašto pravimo fotografije, zašto beležimo svaki mogući trenutak našeg života i šta je to toliko magično u celom putovanju. Naravno, odmah posle toga stiže hladan tuš. Obaveze, poslovne i životne. Korona… pa nove obaveze, opet poslovne i opet životne. I od te velike ideje ostalo je samo par kopija tog kataloga i nekoliko prepiski sa prijateljima gde kao pokušavamo nešto da započnemo. I onda se dogodilo ovo…

    Kako, moj dragi prijatelj, fotograf Irfan Ličina i ja volimo da razmenjujemo knjige fotografija (čitaj: ja šaljem njemu moju kolekciju, a on kad ih pročita i pogleda vrati mi) dobijem ja paket od Irfana. Vraća mi knjigu najboljeg svetskog reportažnog fotografa Gorana Tomaševića. Na zadnjoj naslovnoj je devojčica iz Kašmira. E sad, bez obzira što je Irfan zapakovao paket kao da šalje originalno Miroslavljevo jevanđelje na čuvanje u Hilandar, revnosni poštanski službenik je pomislio ipak da musliman iz Novog Pazara šalje ili antraks u prestonicu ili 4 kile heroina na preprodaju (da toliko je teška knjiga Gorana Tomaševića). Razvalio je paket po sredini svojim profesionalno naoštrenim noktima i pored pakovanja pocepao tj. zagrebao malu Goranovu devojčicu tik iznad oka. Međutim, umesto da kukam na kol centar Pošte shvatio sam da su mi bogovi fotografije poslali znak. Znak takav da sada ne znam da li su vredni i naoštreni nokti napravili ovaj procep ili je devojčica sama radoznalo provirila da vidi ovaj čarobni svet odraslih ljudi.

    U tom svetu se nalazi i Srbija gde jedna dvogodišnja Danka počiva na dnu neke deponije. Verovatno divlje. Tu je i neka Gaza gde je u trenutnom ratu poginulo 13.000 dece. Za sada. Možda koja hiljada dece gore dole, ima raznih izveštaja. U tom svetu mi, u duši deca, pokrećemo magazin koji će se baviti kulturom fotografije.

    E da, zaboravih da napišem, devojčica za koju smo skupljali pare na novogodišnjoj izložbi se zvala Teodora. Da dobro ste pročitali, ZVALA SE Teodora.


    Dobrodošli u Kulturu Fotografije.